Svakodnevni praktični rad, proučavanje znanstvene i stručne literature, izmjenjivanje iskustva i znanja sa sportskim stručnjacima iz različitih sportova i sportskih disciplina, kolegama profesorima, studentima (na predavanjima i ispitima) ukazuje na nedostatak standardiziranog hrvatskog nazivlja kineziološke struke, što predstavlja sve veći i veći problem. Zbog neujednačenosti nazivlja za pojedine položaje, pokrete i kretnje nije rijedak slučaj u kineziološkoj praksi da treneri, profesori, kineziolozi isti položaj, pokret i kretnju različito opisuju, nerijetko nerazumljivim, nejasnim i iznimno složenim opisima. U svakodnevnoj se komunikaciji kineziologa nerijetko isprepleću opisi položaja, pokreta i kretnji s nazivljem iz engleskoga jezika, latinskim nazivima, nazivima prilagođenima pojedinom dijalektu, kraju iz kojega dolazi govornik (njegovu idiomu), pojedinom programu, sportu ili sportskoj disciplini. Razlikuju se od kluba do kluba, od trenera do trenera što je zbunjujuće i nejasno ne samo za osobe ( rekreativce i sportaše) s kojima se radi, nego unosi zabunu i među same kineziologe na gotovo svim razinama djelatnosti. Ovaj je priručnik nastao iz nužnosti, odnosno iznimne potrebe za očuvanjem hrvatskih naziva, kako bi se ujednačili višeznačni termini, a različiti položaji, pokreti i kretnje opisali jednostavnim, kratkim, jasnim, razumljivim i prepoznatljivim jezikom kineziološke struke.